Suvremeno Doba

Drugi svjetski rat 1939.-1945.

Drugi svjetski rat se opisuje kao „totalni rat” jer su u tom sukobu nestale razlike između vojnika i civila. Milijuni ljudi su postali žrtve masovnih pogubljenja, deportacije, izgladnjivanja, prisilnog rada, koncentracijskih logora i bombardiranja. Rat je bio posebno okrutan u srednjoj i istočnoj Europi jer se našla u unakrsnoj vatri između nacionalsocijalizma i staljinizma. Neizvjesnost, glad, velike migracije ljudi, sabirni logora te loši higijenski uvjeti bili su plodno tlo za razvoj zaraznih bolesti i nastanak njihovih žarišta.

U takvim okolnostima javile su se bolesti: dizenterija, pjegavi i trbušni tifus, tuberkuloza, malarija, ali i spolne bolesti poput sifilisa. Epidemije pjegavog tifusa javile su se u sjevernoj Africi, Napulju, Njemačkoj te među partizanima u Jugoslaviji. U Napulju su stanovnici, zbog stalnog bombardiranja, živjeli u skloništima, a tijekom povlačenja iz grada 1943.godine, njemačka vojska uništila je zgrade, vodovod i kanalizacijski sustav kako bi saveznicima otežali napredovanje. Takvi životni uvjeti su pogodovali širenju pjegavca. Ulaskom saveznika u grad proveo se program cijepljenja, liječenja i suzbijanja ušiju koji su prenosilac tifusa te je epidemija stavljena pod kontrolu. Tifus se proširio među partizanskom vojskom i civilima 1943. i 1944.g. te neposredno nakon rata. Ovjekovječen je i u kultnom filmu Veljka Bulajića "Bitka na Neretvi". Tifusar Boško, kojeg je glumio Fabijan Šovagović uzviknuo jednu od najpoznatijih krilatica domaće kinematografije: "Preko vode do slobode!", u trenutku kada je pokretna bolnica shvatila da je Tito dao srušiti most u Jablanici.

Brojni hrvatski (i ostali jugoslavenski folksdojčeri) su poslije Drugog svjetskog rata internirani u sabirne i radne logore te su zbog nepovoljnih uvjeta smještaja, slabe prehrane, loših higijenskih uvjeta, izostanka liječničke skrbi i iscrpljenosti podlegli tifusu i dizenteriji. U jesen i zimu 1945. epidemija tifusa je u logorima poprimila zastrašujuće razmjere te se smatra da je najveća smrtnost logoraša upravo u razdoblju epidemije pjegavog tifusa. Tek je potkraj ožujka i početkom travnja 1946. nakon poduzetih mjera tifus uglavnom uklonjen iz logora u Jugoslaviji.

Uvjeti u Njemačkoj na kraju Drugog svjetskog rata su bili jako teški te su stalno bombardiranje i opći kaos pridonijeli širenju tifusa. Tifus je bio najviše raširen u koncentracijskim logorima gdje je bio jedna od dominantnih bolesti. U operacijama oslobođenja mnogi su logoraši pobjegli u susjedna mjesta oko logora što je pridonijelo širenju tifusa.

No pjegavi tifus nije jedina bolest koju se prenosila ušima u Drugom svjetskom ratu. Rovovska groznica se pojavila među njemačkim vojnicima koji su infekciju prenijeli u Norvešku, Finsku i Jugoslaviju. Zbog pothranjenosti stanovnika u ratu se pojavila i tuberkuloza. U Nizozemskoj je bila zabilježena velika smrtnost uzrokovana tuberkulozom, a u Njemačkoj se javila kada je uveden embargo na hranu što je uzrokovalo pothranjenost stanovništva. Neutralna Švicarska je zbog slabije opskrbe hranom morala uvesti racionalizaciju u prehrani što je uzrokovalo smrtnost, ali znatno manju nego u Nizozemskoj i Njemačkoj.

Tijekom Drugog svjetskog rata malarija je bila glavna zdravstvena prijetnja američkim vojnicima na pacifičkom i afričkom bojištu te je velik broj vojnika tamo i preminuo. U SSSR-u se 1942.g. javila kolera, ali bila je na teritoriju pod kontrolom neprijatelja što je obradovalo sovjetsko rukovodstvo. Brzo se s izbjeglicama i vojskom kolera proširila u Staljingrad. Na sjednici Komisije za izvanredne situacije u Staljingradu donesena je odluka da se odmah počne s terapijom stanovništva bakteriofagom kolere koji uništava bakteriju i kloriranjem bunara čime je epidemija stavljena pod kontrolu. Naime, iz grada se nije moglo izaći bez potvrde o terapiji bakteriofagom, čak se nije mogao kupiti kruh bez te potvrde.

Iste godine se u SSSR-u javila tularemija uzrokovana neodržavanim poljoprivrednim površinama u blizini fronte. To je predstavljalo izvor hrane za glodavce koji su se pojavili u velikom broju. Visoka pojavnost tularemije među vojnicima Crvene armije bila je povezana i s upotrebom sijena za izradu ležaja. Tularemija je reemergentna zoonoza koju uzrokuje jedna od najinfektivnijih bakterija Francisella tularensis. Pogađa sisavce, pogotovo glodavce, a širi se na ljude ubodima insekata, inhalacijom, izravnim kontaktom s zaraženom životinjom, jedenjem hrane koju su dotakli glodavci ili korištenjem vode iz bunara koja je zaražena tijelima glodavaca koji su uginuli od posljedica tularemije.

Simptomi bolesti se javljaju od 2 do 10 dana nakon kontakta s bakterijom i razlikuju se ovisno o tipu tularemije što je uvjetovano načinom ulaska bakterije u tijelo. Tularemija je proširena na sjevernoj hemisferi sa žarištima u Sjevernoj Americi, Europi i sjevernoj Aziji. Posljednjih godina došlo je do izbijanja bolesti i u nekim zemljama južne Europe. Tularemija se liječi antibioticima, a zaraza se može prevenirati izbjegavanjem diranja mrtvih ili ozlijeđenih životinja, korištenja repelenata i zaštitne odjeće prilikom odlaska u prirodu, ne pijenja mutne ili zagađene vode i potpune termičke obrade mesa. Čovjek se najčešće zarazi kontaktom s bolesnom životinjom (lov, deranje kože), ugrizom životinje, komarca ili krpelja. Ukoliko se bolest ne liječi može nastupiti meningitis, zatajenje srca i smrt.

Tijekom rata ljude vladala je nestašica hrane, lijekova i drugih potrepština. Nijemci su Slavene percipirali kao Untermenschen (podljudi), planirali su ih izgladnjeti i naseliti njihova istočna područja. Ljudi su gladovali zbog ratnih uvjeta konfisciranja hrane koju bi im Nijemci pronašli. Dolaskom vojnika željnih spolnih odnosa, koji su imali prehrambene potrepštine poput čokolade ili alkohola, proširila se prostitucija, a njome i spolno prenosive bolesti. Spolno prenosive bolesti su se širile među lokalnim stanovništvom i njemačkim trupama.

Njemačka je vojska počela privoditi žene, prisiljavajući ih na medicinske preglede kako bi se utvrdilo jesu li zaražene spolno prenosivim bolestima. U konačnici, to je dovelo do Himmlerovog inzistiranja na uspostavi bordela, čak i ako su žene bile niže rase. Sanitarni činovnici ondje su zahtijevali strogu higijensku rutinu prije snošaja, radnice su morale biti čiste, pri čemu su ih liječnici redovito pregledavali. Prostitutke su uglavnom bile izgladnjele žene s vrlo malo mogućnosti za preživljavanje. Ne smije se zanemariti i ogroman broj spolnih zločina nad ženama i djevojčicama i to ne samo od pripadnika Crvene armije. Od sredine 19.stoljeća do sredine 20.stoljeća pojava sifilisa je bila smanjena u razvijenim zemljama, ali svjetskim ratovima pojavnost sifilisa se povećala.

Od same pojave sifilis je bio stigmatiziran. Gdje god se pojavio, za njegovo izbijanje su bili okrivljeni stanovnici neprijateljske zemlje. Dokazano je da je postojao na Europskom tlu i prije otkrića Amerike. Početkom 16.stoljeća bilo je jasno da se sifilis širi spolnim putem. Uzročnik sifilisa, bakterija Treponema pallidum otkrivena je 1905.g. Bakterija ulazi u čovjekov organizam kroz sluznicu ili sitna oštećenja kože, najčešće na spolnim organima. Nakon inkubacije od 9 do 90 dana pojavljuje se bezbolna ranica (1. stadij bolesti). Ako se ne liječi, ranica nestane, ali bakterija ostaje u tijelu i uzrokuje opće simptome i oštećenja unutrašnjih organa i mozga (2. i 3. stadij bolesti).

Sifilis se može prenijeti s majke na dijete kroz posteljicu te kontaktom odraslih osoba s djecom koja imaju kongenitalni sifilis. Postoji i i nespolni endemski način širenja kontaktom među ljudima ili preko kontaminiranih predmeta i riječ je o akutnoj bolesti ograničenih geografskih područja. Američki liječnici su 1943.g. liječili zaražene vojnike penicilinom, primali su dozu antibiotika svako četiri sata u trajanju od osam dana. Zbog učinkovitosti terapije to je predstavljalo prekretnicu u daljnjem liječenju te bolesti. Sifilis se ponovno vraća zbog promjena u spolnom ponašanju ljudi u Hrvatskoj i svijetu.

Gonoreja, poznata i pod nazivom triper, je spolno prenosiva bolest koju uzrokuje bakterija Neisseria gonorrhoeae. Najčešća je bakterijska spolno prenosiva bolest u svijetu. Feničani, Perzijanci i Egipćani su poznavali ovu bolest, ali ime joj je dao rimski liječnik Galen. Galen je pogrešno mislio da se iscjedak kod gonoreje (Rheos) sastoji od sjemena (Gonos) te je bolest nazvao gonorrhea, što znači istjecanje sjemena. Od prve pojavnosti do danas predstavlja javnozdravstveni problem s velikim posljedicama za zdravlje poput sterilnosti, sljepoće i smrti.

Usprkos upotrebi antibiotika specifičnih za terapiju ove bolesti, gonoreja i dalje predstavlja problem pogotovo u siromašnim zemljama i zemljama u razvoju. Infekcija se najčešće prenosi spolnim kontaktom jer je bakterija N. gonorrhoeae izrazito osjetljiva na čimbenike okoliša pa su drugi načini prijenosa rijetki. Muškarci imaju 20% šansi obolijevanja nakon odnosa sa zaraženom ženom, dok 50% žena oboli nakon odnosa s muškarcem koji boluje od gonoreje. Novorođenče može oboljeti od gonoreje prolaskom kroz porođajni kanal oboljele majke. Trajanje inkubacije bolesti iznosi tipično između 4-7 dana, no ima slučajeva gdje se prvi simptomi bolesti javljaju 12 sati od trenutka infekcije, pa sve do 15-30 dana od kontakta sa zaraženim seksualnim partnerom.

Rat u Siriji

Građanski rat u Siriji, koji još uvijek traje, počeo je u proljeće 2011. g. kada su se oporbene snage pobunile protiv režima Bashara al-Assada. Kompleksnost rata u Siriji ne proizlazi samo iz borbe opozicije i islamskih ekstremista protiv vladajuće stranke Ba'ath, na čelu s Bashar al-Assadom, već je sukob rezultat neriješenih etničkih, religijskih i političkih pitanja iz prošlosti. Pojavom Islamske Države te intervencijom dviju najvećih geopolitičkih sila u svijetu, Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, sukob se dodatno zakomplicirao. U ratu je stradao veliki broj civilnih žrtava, pojedini gradovi sravnjeni su sa zemljom, uništila se i opljačkala svjetska kulturna baština te se stvorio veliki izbjeglički val koji je sigurnost tražio u susjednim i Europskim zemljama.

Zbog neadekvatnih uvjeta u izbjegličkim kampovima u Libanonu, 2013. g. pojavile su se ospice i šuga, a pandemija Covida-19, 2020. g. dodatno je pogoršala stanje.

Ospice (morbili) su vrlo zarazna bolest od koje se može oboljeti u bilo kojoj dobi. Uzrokovana je Morbillivirusom koji se prenosi kapljičnim putem, u izravnom kontaktu s respiratornim izlučevinama zaražene osobe, a rjeđe kontaminiranim predmetima. Čovjek je jedini prirodni domaćin i rezervoar virusa ospica. Inkubacija najčešće traje 10 do 12 dana, a zaražena osoba postaje zarazna za okolinu 4 dana prije pojave osipa i ostaje zarazna 4 dana nakon pojave osipa. Osipu prethode respiratorni simptomi (hunjavica, crvenilo očiju, kašalj) i povišena tjelesna temperatura. Ospice se među necijepljenim osobama brzo šire. Procjenjuje se da jedna osoba zaražena ospicama može u prosjeku zaraziti 12 do 18 nezaštićenih osoba tj. osoba koje nisu cijepljene ili preboljele bolest.

Komplikacije koje se mogu javiti kod djece i odraslih su infekcije uha i proljev (30%), upala pluća koja može biti smrtonosna (1 ‰ -3 ‰) te je najčešća kod djece mlađe od 5 godina i kod imunokompromitiranih osoba. Može javiti i upala moždanih ovojnica ((1 ‰) čija je posljedica trajan neurološki invaliditet. Vrlo rijetko može uzrokovati bolest kod koje živci i moždano tkivo progresivno propadaju te se češće javlja kod zaraze ospicama u mlađoj dobi. Obično se javlja nekoliko godina nakon što je osoba preboljela ospice, u prosjeku sedam do deset godina nakon zaraze. Simptomi uključuju promjene ličnosti, postupnu mentalnu degradaciju, grčenje mišića i druge neuromuskularne simptome. Za ovaj oblik bolesti lijek ne postoji te ona uvijek završava smrću.

Šuga ili svrab je zarazna bolest kože koja uključuje svrab i crvenkaste promjene na koži. Uzrokovana je oku nevidljivom grinjom Sarcoptes scabiei var. hominis, koja parazitira na koži čovjeka. Lako se prenosi s čovjeka na čovjeka izravnim dugotrajnijim fizičkim kontaktom, korištenjem odjevnih predmeta, posteljine ili ručnika zaražene osobe. Opisana je još i u Bibliji, javlja se diljem svijeta u svim socijalnim staležima, a primarni čimbenik rizika jest napučenost. Liječenje se provodi lokalnim i peroralnim skabicidima. Nužno je oprati robu, posteljinu i ručnike u vrućoj vodi te postupak ponoviti za tjedan dana. Predmete koji se ne mogu prati ili odnijeti na kemijsko čišćenje treba zatvoriti u plastične vreće na tjedan dana. Liječenje moraju provesti i svi članovi obitelji. Zbog prenapučenosti u kampovima, zdravstveno ispravna voda je rijetkost kao i postojanje osnovnih sanitarnih uvjeta što je na sjeveru Sirije 2022.g uzrokovalo brzo širenje kolere.

No to su tek neke od niza bolesti s kojima se susreće sirijsko stanovništvo. Prisutni su hepatitis A, poliomijelitis, tuberkuloza, lišmanioza, šistosomoza... Hepatitis A je visoko zarazna, upalna bolest jetre čiji je uzročnik virus hepatitisa A (HAV) koji se nalazi u stolici zaražene osobe i odatle se lako može širiti na druge ljude fekalno-oralnim putem, prljavim rukama i zagađenom hranom ili vodom. Čovjek je najzarazniji u drugoj polovici inkubacije dok još nema nikakvih simptoma, a prestaje biti zarazan tjedan dana od pojave žutice. Kod odraslih bolest obično započinje naglo s povišenom temperaturom, umorom i nelagodom u trbuhu uz te se javlja žutica kože i sluznica. Mogu se javiti i mučnina, stolica svijetle boje, proljev i tamna mokraća.

Ospice (morbili) su vrlo zarazna bolest od koje se može oboljeti u bilo kojoj dobi. Uzrokovana je Morbillivirusom koji se prenosi kapljičnim putem, u izravnom kontaktu s respiratornim izlučevinama zaražene osobe, a rjeđe kontaminiranim predmetima. Čovjek je jedini prirodni domaćin i rezervoar virusa ospica. Inkubacija najčešće traje 10 do 12 dana, a zaražena osoba postaje zarazna za okolinu 4 dana prije pojave osipa i ostaje zarazna 4 dana nakon pojave osipa. Osipu prethode respiratorni simptomi (hunjavica, crvenilo očiju, kašalj) i povišena tjelesna temperatura. Ospice se među necijepljenim osobama brzo šire. Procjenjuje se da jedna osoba zaražena ospicama može u prosjeku zaraziti 12 do 18 nezaštićenih osoba tj. osoba koje nisu cijepljene ili preboljele bolest.

Simptomi mogu biti prisutni od 1 do 2 tjedna pa i do nekoliko mjeseci, a u 15% slučajeva mogu trajati i godinu dana. Rizični čimbenici za širenje bolesti su: korištenje kontaminiranih krvnih pripravaka, narkomani, homoseksualci, putnici u zemlje s visokom incidencijom hepatitisa A te beskućnici. Liječenje je simptomatsko te je potrebno odmaranje, hidratacija i laganija hrana. Nakon preboljenja razvija se doživotna imunost. Smrtnost je niska.

Lišmanioza je zoonoza od koje obolijevaju životinje i ljudi. Humanu infekciju uzrokuju 20 vrsta jednostaničnih bičaša, parazita iz roda Leishmania, a prenose se ugrizom sitnih insekata papatača koji uzročnika prenose na ljude i životinje, najčešće pse. Žarišta lišmanioze ljudi se nalaze u otprilike 90 zemalja tropskih i suptropskih regija te južne Europe.

Razlikuje se viscelarna, kožna i kožno-sluznička lišmanioza. Prisutna je u cijelom svijetu. Vrijeme inkubacije može biti od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, a simptomi i liječenje variraju ovisno o tipu lišmanioze. Čimbenici koji utječu na pojavu lišmenioza su prisutnost i aktivnost vektora, kontrola bolesti u rezervoaru, broj asimptomatskih nositelja uzročnika, prilagodljivost vrste na nove rezervoare i vektore. Ljudi svojim aktivnostima utječu na pojavu i širenje bolesti. Klimatske i druge promjene u okolišu (npr. krčenje šuma, izgradnja brana i sistema za navodnjavanje te urbanizacija) mogu uzrokovati širenje geografskog raspona vektora, a time i bolesti.

Bolest pogađa neke od najsiromašnijih zajednica i povezana je s pothranjenošću, raseljavanjem stanovništva, lošim uvjetima stanovanja, slabim imunitetom. U Europskoj uniji je prisutan broj uvezenih slučajeva što nije neočekivano zbog priljeva migranata i izbjeglica. Šistosomoza je endemska bolest Sirijske Arapske Republike i Republike Irak. Autohtona je parazitska zoonoza akutnog i kroničnog oblika uzrokovana metiljima roda Schistosoma te pripada skupini zanemarenih tropskih bolesti od kojih obično obolijeva najsiromašnije stanovništvo.

Loši sanitarni uvjeti u izbjegličkim kampovima predstavljaju rizik od širenja bolesti uz obaveznu prisutnost vektora ili posrednika koji su potrebni za odvijanje razvojnog ciklusa uzročnika bolesti. Ljudi se inficiraju pri kontaktu s vodom kontaminiranom larvalnim oblicima parazita koji se oslobađaju iz slatkovodnih puževa (posrednika) te prodiru kroz kožu. U tijelu se ličinke razvijaju u jajašca koja se izlučuju izmetom ili mokraćom, čime je omogućen nastavak razvojnog ciklusa. Uzročnici se mogu širiti i zadržavati u umjerenim klimatskim područjima te su zabilježeni slučajevi u mediteranskim zemljama zbog turista, migranata i izbjeglica. Glavni oblici bolesti su crijevna i urogenitalna šistosomoza za čije liječenje postoje učinkoviti lijekovi.

Izbjegličkom valu sirijskih izbjeglica u Europi pridružili su se i tražitelji azila iz Afganistana, Iraka, Pakistana, Bangladeša i sjeverne Afrike. Izbjeglička kriza uzrokovala je pritisak na europske zemlje koje nisu bile adekvatno pripremljene za prihvat tolikog broja izbjeglica.

Transnacionalna migracija je zahtijevala zajednički pristup zdravstvenih vlasti i stručnjaka diljem EU, pogotovo u državama koje nose najveći teret migracijske krize. U trećem programu za zdravlje Europske unije pokrenuo se projekt CARE, u kojem su sudjelovali javnozdravstveni stručnjaci, organizacije civilnog društva te nacionalne i lokalne vlasti zemalja opterećenih srednjom mediteranskom i balkanskom migrantskom rutom (Italija, Grčka, Malta, Hrvatska i Slovenija). Svrha je bila ostvarivanje koordiniranog pristupa i osiguranje zdravstvene zaštite migranata i izbjeglica u državama na migrantskom putu uz istovremenu zaštitu zdravlja lokalnog stanovništva. Odredili su se protokoli za zarazne bolesti, razvijen je sustav sindromskog praćenja zaraznih bolesti u prihvatilištima i migrantskim centrima te politika cijepljenja migranata.

Liječnički pregled provodio se radi otkrivanja akutnih i kroničnih zaraznih bolesti poput tuberkuloze, svraba, trbušnog tifusa, bakterijskih i parazitnih crijevnih infekcija, endemskih tropskih bolesti (ovisno o podrijetlu tražitelja azila) te se provodio zdravstveni nadzor u trajanju od 21 dana radi utvrđivanja određene zarazne bolesti poput žute groznice, ospica... ako je osoba stigla u fazi inkubacije. Utvrđivao se i status cijepljenja te se kontrolirala prisutnost ožiljka od BCG-a (cjepiva protiv tuberkuloze). Sve osobe do 35 godina starosti, a starije od jedne godine života, odmah po ulasku primile su cjepivo protiv ospica, dječje paralize, difterije i tetanusa. Djeca su se uključila u Program obveznih cijepljenja u skladu s preporukama Programa za necijepljene ili nepotpuno cijepljene osobe za pojedinu dob. Nužan je postupak cijepljenja kako bi se spriječile moguće zaraze. Zdravstveni rizik predstavljaju ilegalni migranti koje zdravstvene službe ne pregledaju i ne cijepe pa su mogući širitelji zaraznih bolesti među domicilnim stanovništvom.

Dječja paraliza (poliomijelitis) je jako zarazna bolest uzrokovana poliovirusom iz grupe enterovirusa i uglavnom zahvaća malu djecu. Virus se izlučuje putem stolice i sline te se bolest prenosi oralno-fekalnim putem, posuđem, hranom i vodom koja sadrži fekalni materijal zaražene osobe te putem kapljica ili aerosola iz grla zaražene osobe. U prošlosti je bila jedna od glavnih uzroka smrti, akutne paralize i doživotnog invaliditeta. Posljedice infekcije poliovirusom mogu biti u rasponu od infekcije bez ikakvih simptoma (70%), blagih simptoma poput vrućice, glavobolje, povraćanja i proljeva (25%) do paralize i smrti (manje od 1%). Sve necijepljene osobe mogu se zaraziti virusom poliomijelitisa, ali djeca mlađa od pet godina izložena su najvećem riziku od zaraze.

Dječja paraliza se ne može izliječiti, jedino se može spriječiti imunizacijom. Osobe mogu postati imune nakon cijepljenja ili nakon što su bile zaražene virusom. Čimbenici koji pridonose širenju poliomijelitisa su visoka gustoću populacije, loši sanitarni uvjeti i infrastruktura zdravstvenih usluga, visoka pojavnost bolesti koje uzrokuju proljev te niska procijepljenost protiv virusa poliomijelitisa. Svjetska zdravstvena skupština donijela je 1988. g. rezoluciju o iskorjenjivanju dječje paralize. Programima općeg cijepljenja uspješno je iskorijenjen divlji tip poliovirusa u većem dijelu svijeta i u tijeku su napori kako bi se zaustavio prijenos poliovirusa u nekoliko preostalih zemalja u kojima se još pojavljuje.

Difterija je akutna zarazna bolest uzrokovana toksinom bakterije Corynebacterium diphtheriae. Bolest se najčešće pojavljuje kao upala ždrijela ili kao kožna difterija. Bolest se prenosi kapljičnim putem, ali se može prenijeti i kontaktom preko zagađenih predmeta iz okoline. Kontaktom obolijeva 10-20 % izloženih, a ostali predstavljaju potencijalne kliconoše. Bolesnik je zarazan od kraja inkubacije koja traje 2 do 5 dana pa do nekoliko tjedana nakon završetka bolesti. Bolest počinje naglo s grloboljom, povišenom temperaturom, glavoboljom, gubitkom apetita i klonulošću. Na mjestu infekcije nastaju debele sivkasto-žute naslage čvrsto vezane za podlogu (pseudomembrane) koje uzrokuju smetnje disanja, gušenje te u konačnici mogu uzrokovat i smrt. Za difteriju je karakterističan neugodan zadah iz usta.

Kao rezultat trovanja krvi toksinima bakterije javljaju se simptomi vezani uz srce, periferne živce i bubrege. Blagi oblici bolesti su difterija kože, prednjeg nosa i vulve. Od difterije najčešće obolijevaju necijepljena djeca od druge do šeste godine. Imunost nakon preboljene bolesti je dobra, ali ne i doživotna. Difterija se liječi antibioticima koji ne djeluju na već stvoreni toksin. Cjepivo protiv difterije je učinkovito jer sprječava bolest, ali ne sprečava kliconoštvo.

Tetanus je akutna zarazna bolest koju uzrokuje egzotoksin bakterije Clostridium tetani. Bolest karakteriziraju bolni mišićni grčevi, najviše na licu i vratu, a potom i cijelom tijelu, a do nje najčešće dolazi kad spore ove bakterije dospiju u organizam kroz ozljede kože ili sluznice. Spore tetanusa su otporne na sušenje, toplinu i primjenu uobičajenih antiseptika tako da mogu preživjeti godinama u različitim uvjetima u okolišu.. Ako uzročnik dospije u anaerobne uvjete, u onečišćenoj rani slijedi njihov rast i razmnožavanje pri čemu se stvara egzotoksin koji uzrokuje simptome bolesti. Inkubacija traje 3 do 21 dan (najčešće 5-10 dana). Najčešći simptom je ukočenost čeljusti. Gutanje je otežano, javlja se nemir, ukočenost vrata, ruku i nogu, glavobolja, grlobolja, povišena temperatura i zimica. U kasnijem tijeku grč mišića lica izaziva karakterističan izraz s fiksiranim smiješkom i podignutim obrvama. Karakteristični bolni, generalizirani grčevi mogu biti potaknuti blagim podražajem. Svijest je obično bistra. Terapija uključuje održavanje dišnog puta, ranu i adekvatnu primjenu humanog imunog serumskog globulina, sprječavanje daljnje proizvodnje toksina, smirivanje pacijenta lijekovima, kontrolu mišićnih grčeva i pružanje kontinuirane njege.

Tetanus je teška bolest koja se može spriječiti samo odgovarajućom imunizacijom jer se prebolijevanjem infekcije ne stječe imunitet. Nakon ozljeđivanja poput uboda na čavao, posjekotine... liječnik odlučuje o mogućoj primjeni cjepiva i/ili imunoglobulina. Bolest je rasprostranjena po cijelom svijetu. U zemljama gdje se provodi aktivna imunizacija gotovo je nestala. U poljoprivrednim i nerazvijenim zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike ima veliko zdravstveno značenje zbog visoke smrtnosti i teške kliničke slike.