Novi Vijek

Napoleonov pohod na Rusiju 1812.g.

Francuski vojskovođa, osvajač i car Francuza, Napoleon Bonaparte, jedna je od najznačajnijih povijesnih ličnosti. Od francuske vojske napravio je najveću vojnu silu s kojom je pokorio gotovo čitavu Europu. Godine 1812. odlučio se na potez koji će označiti početak kraja njegove vladavine, osvajanje Ruskog Carstva.

Tijekom ratnog pohoda na Rusiju, 1812.g. niz bolesti je napao vojsku, ali najrazorniji učinak je imala epidemija pjegavog tifusa. Zbog svoje povezanosti sa siromaštvom i prljavštinom naziva se i tamničkom groznicom. Bolest je uzrokovana bakterijom Rickettsia prowazekii, a prenosi se bijelom (ili prtenom) uši. Čovjek se zarazi trljanjem izmeta uši u kožu na mjestu uboda, aerosolom ili preko sluznice oka. Nije to jedina bolest koja se prenosi ušima. Poznate su još i povratna groznica i rovovska groznica koje su zajedno sa pjegavim tifusom zavladale bojištima diljem Europe u Prvom svjetskom ratu.

Tijekom Tridesetogodišnjeg rata (1618.do 1648.) vojnici su pjegavi tifus prenijeli Europom koji je od 17.st.do početka 20.st. bio endemski, no u uvjetima gladi, siromaštva i rata izbijao je u velikim epidemijama. Tijekom ratnih pohoda veliki broj ljudi boravi u ograničenim područjima bez mogućnosti održavanja minimuma higijene. U tim uvjetima uši se vrlo brzo šire. Kada je Napoleon odlučio napasti Rusiju, u Francuskoj nije vladala povoljna situacija. Zbog učestalih oluja 1811. godine propala je žetva zbog čega je nastupila opća glad.

„Kroz čitavu povijest europskog kontinenta znalo se koje je najjače oružje najveće države svijeta. To je „general Zima“.“

Napoleonova Velika Armija, prema procjenama, brojala je od 400 000 do 600 000 ljudi kada se uputila u Rusiju. Sama organizacije pohoda bila je dobro osmišljena: bio je osiguran transport namirnica i svježe vode, postojale su „pokretne“ bolnice“ sa liječnicima te prototip prve pomoći, konjske zaprege na kolima s bolničarom. Kao obrazovan profesionalni vojnik, Napoleon je shvaćao važnost (minimuma) higijene vojnika čemu svjedoči i jedna naoko smiješna odluka. Zapovjedio je da se na rubovima rukava vojničkih uniformi zašije velika dugmad kako bi onemogućila brisanje nosa rukom. Dolaskom u Poljsku, vojska se susrela sa siromašnim, prljavim seljacima koji su bili puni ušiju i buha. Nehigijenske nastambe bile su prepune kukaca svih vrsta. Francuze su u pohodu pratili dugotrajni i jaki pljuskovi, a potom i suša. Suša i vrućina su ispraznile bunare, a i ono malo vode što je bilo dostupno je bilo zaraženo organskim tvarima. Drastično je opala disciplina pa je provođenje higijenskih postupaka poput prokuhavanja vode ili osobne higijene bilo zanemareno.

Zbog loše infrastrukture odredima na čelu je nedostajalo hrane pa je glad neposlušne i raštrkane vojnike prisilila na pljačkanje i krađu stoke te pustošenje polja. Zbog gladi i zagađene vode izbila je dizenterija i niz crijevnih zaraza. Pokretne bolnice nisu mogle zaprimiti toliki broj oboljelih. No pojavila se nova bolest praćena visokom temperaturom, ružičastim osipom u obliku mrlja te plavom nijansom kože lica.

Smrt je nastupala jako brzo.

Unatoč uništenoj vojsci, Francuzi su uspjeli osvojiti Moskvu najviše zbog ruske taktike spaljene zemlje. Tom taktikom izbjegava se veći sukob s napadačem, a istovremeno mu se onemogućava korištenje domaćih resursa za opskrbu.

Rusi nisu pristali na sklapanje primirja te je uslijedilo povlačenje francuske vojske u jednu od dvije podignite baze u kojima bi proveli zimu, oporavili se i sa pojačanjem nastavili rat u proljeće. Ali u obje baze tifus se toliko raširio što je uzrokovalo raspad sustava zapovijedanja. Francuzi su se uspjeli povući, ali sa znatno smanjenim brojem vojnika, a riječ je o nekih 40 000 ljudi. U cijelom pohodu Francuzi su imali veći broj žrtava od Rusa koji su usprkos izbjegavanju izravne konfrontacije na kraju imali oko 400 000 poginulih vojnika. S odmakom je teško procijeniti točan broj žrtava rata, ali neosporan je utjecaj trbušnog tifusa u slomu organizacije Napoleonove vojske u ratnom pohodu na Rusiju.

Da bi zaraza pjegavog tifusa poprimila obilježje epidemije, potrebni su specijalni uvjeti poput izgladnjelosti i nečistih, prljavih uvjeta za širenje ušiju. Primjer tome je Velika krumpirova glad u Irskoj u 19.stoljeću. Zbog bolesti koja je zahvatila krumpir u Irskoj 1846.g. te izvoza hrane u Englesku, nemogućnosti isporuke donirane hrane, izrazite hladnoće koja je tada vladala, ali i ogromne kiše koja je uništila treći zasađeni urod, pothranjeno stanovništvo je pokleknulo bolestima poput pjegavog tifusa, dizenterije, skorbuta i kolere.

Pjegavi tifus je i dalje prisutan. Njegovo iskorjenjivanje je nemoguće jer u jednom inficiranim osobama uzročnik ostaje do kraja života. Bolest se može javiti kod iste osobe čak i nakon više desetljeća, ali sa blažim simptomima. Poznata je pod nazivom Brill-Zinsserova bolest. Endemska žarišta pjegavog tifusa nalaze se u Andama, ruralnim gorskim predjelima Srednje i Južne Amerike, središnjoj i istočnoj Africi te u Aziji. Liječenje se provodi antimikrobnom terapijom te su kod liječenih smrtni ishodi rijetki. Kod neliječenih smrtnost iznosi 10% do 40%.

Prvi Svjetski Rat 1914. - 1918.

U većini ratova novog vijeka sukob je bio sveden na pojedinačne velike bitke i time donekle omogućavao nekakav predah vojnicima između njih, no Prvi svjetski rat je to u potpunosti izokrenuo.

„Život vojnika za vrijeme rata mogli bismo usporediti s onim skitnice. Beskonačni marševi, velik broj ljudi na istom prostoru, nedostatak osnovnih higijenskih uvjeta, konstantna opasnost od stradavanja uvijek su narušavali njihovo zdravlje i time pogodovali širenju zaraznih bolesti..“

Za razliku od prijašnjih ratova, Prvi svjetski rat sveo se a čuvanje svoje pozicije što je uključivalo čučanje, spavanje, preživljavanje na istom mjestu, u blatu, na hladnoći i vrućini, u svakodnevnom strahu za život. Shvativši opasnosti takvog života, zapovjednici su naredili korištenje okolnih prirodnih izvora vode za obavljanje higijene. Problem je u tome što su malobrojni položaji imali takvo nešto u svojoj blizini pa su rovovi postali kuhinje, dnevni boravci, spavaonice i zahodi. Pozicijsko ratovanje najvećim dijelom se primjenjivalo na Zapadnom bojištu, konkretno na području sjeverne Francuske i Belgije. Devet mjeseci godišnje vojnici su provodili u blatu do koljena, okruženi bakterijama s leševa životinja i ljudi razasutih na ničijoj zemlji. Posjekotina dobivena prilikom kopanja rovova ili čišćenja oružja vrlo lako se mogla pretvoriti u infekciju ili upalu pluća. Takvi uvjeti bili su idealni za najezdu ušiju koje su prenosile pjegavi tifus, rovovsku groznicu i povratnu groznicu.

Pjegavi tifus pojavio se u Srbiji te je poharao jugoistočnu Europu i istočni front opustošivši srpske, austrijske i ruske snage. Velika epidemija tifusa je zahvatila Rusiju 1917.-1918. g. Stanovnici su bili izmoreni ratom, bolestima i gladovanjem što je stvorilo dobru podlogu za brzo širenje pjegavca. Njemačke i savezničke snage na zapadnoj fronti su najčešće patile od rovovske groznice.

Rovovsku groznicu uzrokuje Bartonella quintana i javlja se kao petodnevna groznica praćena vrućicom, bolovima u mišićima, kostima, teškim bolovima u nogama, a ponekad i osipom. Tijekom Prvog svjetskog rata njom je bilo zaraženo više od milijun vojnika. Završavala je dugotrajnom nesposobnošću i rijetko je bila smrtonosna.

Povratna groznica je akutna zarazna bolest koju karakterizira groznica u trajanju od više dana, uz povremene dane bez simptoma bolesti. Bolest traje nekoliko tjedana. Endemski oblik uzrokuje bakterija Borrelia recurrentis. Epidemije povratne groznice nastaju za vrijeme ratova, elementarnih nepogoda i u ostalim uvjetima kada se smanjuje higijenski standard poput siromaštva, beskućništva i alkoholizma.

Pred kraj Prvog svjetskog rata javila se nova bolest sa pandemijskim obilježjima, Španjolska gripa. Virus gripe A, podtip H1N1, koji uzrokuje Španjolsku gripu nije se proširio iz Španjolske. Španjolska je bila neutralna u ratu i jedino se u njoj, bez cenzure, moglo pisati o bolesti. Španjolska gripa je, prema najnovijim istraživanjima, prouzročila smrt 50 do 100 milijuna ljudi diljem svijeta. Zbog iscrpljujućih i teških bitaka te trajanja samog rata, Španjolska gripa je ostala u sjeni Prvog svjetskog rata iako je odnijela više života. Visoka smrtnost mladih vojnika u dobi od 25 do 35 godina u vojnim kampovima u Etaplesu (sjeverna Francuska) i Aldershotu (Velika Britanija) 1915.do 1917.g. pripisivana je epidemijskom bronhitisu, ali patolozi koji su radili u tim vojarnama usuglasili su se da je bila riječ o Španjolskoj gripi zbog iste patologije bolesti.

Bila su tri pandemijska vala gripe: prvi je krenuo u proljeće 1918. godine i bila je riječ o blažem obliku bolesti. Drugi, iznimno smrtonosan val, krenuo je u jesen 1918.g., a treći, najintenzivniji, krenuo je tijekom zime 1919. godine. Smatra se da je gripa svoj učinak na tijek rata pokazala usporivši njemačku snažnu ofenzivu u ključnom trenutku. Pred potpisivanje mirovnog ugovora i američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson je obolio od gripe što je bitno utjecalo na njegovo zdravlje, samo šest mjeseci kasnije je doživio moždani udar od kojeg se nije nikada u potpunosti oporavio.

Gripa je akutna zarazna bolest dišnih organa uzrokovana virusima i obično se javlja u zimskim mjesecima. Razlikujemo tri glavna virusa gripe A, B i C. Virus A na površini virusne ovojnice sadrži dva antigena H i N koji su nestabilni i svakih par godina se mijenjaju, čime virus mijenja svojstva i izmiče obrambenoj reakciji imunološkog sustava. Ako pri tom mutirani oblik virusa ima sposobnost lakog širenja s čovjeka na čovjeka (što nije uvijek slučaj) ispunjeni su glavni uvjeti za pandemijsko širenje. Radi te sposobnosti virus tip A može prouzročiti velike epidemije i pandemije, te pojavu teških kliničkih oblika bolesti s brojnim komplikacijama. Nositelj virusa je čovjek, svinja, ptice i konj. Nositelj virusa gripe B je čovjek, a njime prouzrokovane epidemije su manjih razmjera.

Virus gripe C uzrokuje blaži oblik respiratorne bolesti, najčešće samo običnu prehladu, a njegov nositelj su čovjek i svinja. Na prvi pogled klinička slika Španjolske gripe nije se razlikovala od uobičajenih slučajeva gripe. Počela je naglo, malaksalošću, povišenom temperaturom, groznicom, glavoboljom... Znameniti simptom Španjolske gripe, koji se nije javljao kod drugih oblika, je epistaksa- kapanje krvi iz nosne šupljine, usta ili ušiju te cijanoza- modra obojenost kože i sluznice zbog nedovoljne oksigenacije krvi u plućima. Znala je uzrokovati psihoze s povremenim ili trajnim posljedicama.

Stopa smrtnosti uzrokovana TBC-om prije Prvog svjetskog rata bila je u silaznoj putanji ali se naglo povećala tijekom Prvog svjetskog rata. Nije se javljala samo na bojištu već i u skloništima te izbjegličkim logorima u neutralnim zemljama jer prenapučenost ljudi na određenom području pogoduje brzom širenju svake bolesti. Pothranjenost pučanstva i ograničeno prozračivanje išli su u prilog širenju bolesti. Broj oboljelih i umrlih je bio veći u zemljama srednje Europe jer su saveznici i Nijemci pregledavali svoje novake vojnike tuberkuloznim prsnim radiografom. Tuberkuloza je bila vodeći uzrok invalidnosti vojnika tijekom cijelog Prvog svjetskog rata što je predstavljalo problem osiguravanja medicinske njege i invalidske mirovine. Tuberkuloza je uzrokovana vrstama iz kompleksa Mycobacterium tuberculosis a za otkriće uzročnika zaslužan je Robert Koch 1882.godine za što je nagrađen Nobelovom nagradom za medicinu. Bolest se prenosi kapljičnim putem ali usprkos postojanju cjepiva BCG i lijekova, još uvijek predstavlja javnozdravstveni problem. Bolest nije ograničena samo na siromašne zemlje i zemlje u razvoju. Posebni problem predstavlja pojava rezistentne tuberkuloze.

Štakori su, u potrazi za hranom, bili česta pratnja vojnicima u rovovima. Kako nisu postojali uvjeti za pokapanje tako velikog broja poginulih vojnika, njihova tijela su postala hrana brojnim štakorima. Štakori, koji su i inače poznati kao prenositelji različitih bolesti, su proširili bakterijsku bolest leptospirozu poznatu kao i blatna groznica. Ljudi se mogu inficirati preko ozlijeđene kože, sluznice ili očiju u kontaktu s životinjskom mokraćom, vodom ili tlom u kojem se nalazi bakterija. Bolest se može razviti kod ljudi i životinja. Leptosipiroza je opasna zoonoza i uzrokovana ja spiralnim patogenim bakterijama roda Leptospira. Simptomi nastupaju naglo, najčešće 5 do 14 dana nakon infekcije. Javlja se povišena temperatura, glavobolja, zimica, bol u mišićima, ružičaste oči, povraćanje i bol u trbuhu, žutica i dijareja. Većina oboljelih oporavi se u roku tjedan dana bez liječenja, ali kod 10% oboljelih javlja se teži oblik bolesti. Bolest se prema izraženosti simptoma može podijeliti u četiri kategorije: blagi oblik, Weilov sindrom, meningitis/ meningoencefalitis i plućna hemoragijska groznica.

Endemska je bolest koja postaje reemergenta jer njenom širenju pridonosi globalna promjena klime. Povećanje temperature omogućava preživljavanje leptospira u okolišu i širenju staništa. Prirodne katastrofe poput poplava, uragana.... povećavaju rizik za prijenos leptospiroze. Bolest se liječi simptomatski i antibioticima. Epidemija malarije pojavila se u Makedoniji među britanskim i francuskim postrojbama, a na nju nisu bile imune ni njemačke trupe stacionirane u Africi. Kraljica bolesti, malarija, peti je uzročnik smrtnosti u svijetu. Uzrokovana je krvnim parazitom Plasmodium kojeg u prirodi ima oko 250 vrsta, dok samo 5 vrsta mogu izazvati bolest kod ljudi. Od nekoliko stotina vrsta komaraca roda Anopheles, sedamdeset ih može prenijeti malariju.

Životni ciklus parazita odvija se u dvije faze: egzogene (seksualne) koja se zbiva u komarcu, te endogene (aseksualne) koja se zbiva u kralježnjaka. Kada ženka zaraženog komarca ubode čovjeka, paraziti krvlju dolaze u jetru, gdje se razmnožavaju i sazrijevaju, a potom ulaze u eritrocite. Ondje nastavljaju svoje sazrijevanje te razmnožavanje prilikom čega eritrociti pucaju, a paraziti ulaze u krv i nove eritrocite. Pucanjem eritrocita oslobađaju se i toksini parazita, što pojačava simptome bolesti. Kada nezaraženi komarac ubode zaraženog čovjeka, usiše spolne oblike parazita u želudac i tako se njihov ciklus razvoja nastavlja. Prvi simptomi malarije su zajednički svim vrstama, nespecifični su i slični simptomima gripe. Malarični napadaj očituje se visokom temperaturom, groznicom i znojenjem i traje nekoliko sati, te se ponavlja svaki drugi ili treći dan. Najsmrtonosniji oblik malarije kod ljudi uzrokuje vrsta Plasmodium falciparum.

Malarija se pojavljuje u više od 90 zemalja (prisutna je u pet od ukupno šest regija SZO). Predstavlja rizik za 3,2 milijarde ljudi od kojih je 1,2 milijardi izloženo visokom riziku. Raširenost malarije ovisi o raširenosti vektora, komarca iz roda Anopheles. Širenju malarije pogoduje tropska, suptropska i umjerena klima, u rasponu temperature od 16 do 33 oC, a iznad 2000 m nadmorske visine bolest se ne prenosi. Liječi se antimalaricima, ali problem predstavlja otpornost Plasmodium falciparum na lijekove. Preporuča se spavanje ispod zaštitnih mreža protiv komaraca tretiranih dugodjelujućim insekticidom te upotrebu zaštitne odjeće i repelenata protiv insekata.

„ Tijekom Prvog svjetskog rata harala je šesta pandemija kolere koja je započela 1899. i trajala je do 1923.g..“

Crijevne bakterioze su bolesti koje se šire kada ljudski izmet zaražen bakterijom dospije u hranu ili vodu za piće. Tu spadaju trbušni tifus, paratifus, dizenterija i kolera. Ove su se bolesti nazivale i bolesti ratnih pohoda jer su se pojavljivale u različitim ratnim prilikama. Pandemija je krenula iz Indije te se brzo proširila po europskom kontinentu. Veliku smrtnost uzrokovala je u Rusiji 1915.g. Za širenje kolere u unutrašnjosti Njemačke bili su odgovorni ruski ratni zarobljenici te vojska koja se povlačila s ratišta. Bolest je bila prisutna u vojnim logorima, a zahvaljujući sustavnom cijepljenju vojnika, smrtnost u vojsci je bila malena. Kolera je predstavljala ozbiljan problem na Balkanskom poluotoku, s manjim ili većim intenzitetom pojavljivala se u Turskoj, Grčkoj, Bugarskoj, Makedoniji, BiH i Srbiji.

Kolera je akutna crijevna zaraza. U pandemijskim valovima se širila diljem svijeta i sijala smrt. I danas je prisutna u sedmom pandemijskom valu. Njenom širenju pogoduju ratovi i prirodne katastrofe poput tsunamija, potresa i poplava. Uzrokovana je bakterijom Vibrio cholere. Najčešće se prenosi vodom kontaminiranom izmetom te nedovoljno termički obrađenom hranom podrijetlom iz vode. Infekcija može proći bez simptoma ili se javljaju vodenasti proljevi jer bakterija stvara enterotoksin koji stimulira sluznicu tankog crijeva na lučenje elektrolita i vode. U teškim slučajevima gubi se ogromna količina tekućine te nastupa šok i smrt ukoliko se tekućina i elektroliti ne nadoknade. Kolera je uglavnom bolest siromašnih krajeva i povezana je sa niskim životnim standardom, lošim higijenskim uvjetima i neodgovarajućom vodnom infrastrukturom.

Dizenterija ili griža je akutna crijevna zarazna bolest koja uzrokuje teške i krvave proljeve. Bila je smrtonosna za brojne vojnike u Prvom svjetskom ratu. Bila su prisutna oba oblika bolesti; bacilarna dizenterija uzrokovana bakterijama iz roda Shigella koje se prenose oralno-fekalnim putem; te amebna uzrokovana amebom Entamoeba histolytica, a prijenos je putem hrane i vode. Iako je amebna dizenterija karakteristična za tropske krajeve, na europsko ratište se raširila dolaskom britanskih vojnika u Galliopoli, najvjerojatnije iz Egipta. Zarazu su proširile muhe na obje zaraćene strane te je u Gallipoliju dizenterija bila smrtonosnija od puški i topova.