Srednji Vijek

Justinijanova kuga, 541.-544.

Prva potvrđena epidemija bubonske kuge u ranom srednjem vijeku izbila je u Bizantskom Carstvu za vrijeme za vladavine Justinijana I. pa je po njemu i dobila ime, iako je trajala oko 200 godina (do 750. g.). Smatra se da je izvor epidemije bio u Etiopiji ili Egiptu te se brodovima natovarenim žitom, zajedno sa štakorima i njihovim buhama, raširila u Carigrad 542. godine, a potom i duž trgovačkih rute između Azije i Europe, te od Arabije do Britanskog otočja gdje je stigla oko 543. godine.

Prema navodima bizantskog učenjaka i posljednjeg antičkog povjesničara Prokopija, dnevno je od posljedica zaraze kugom u Carigradu umiralo oko 10.000 a grobovi se nisu mogli dovoljno brzo kopati zbog velikog broja ljudskih žrtava. Suvremeni znanstvenici tu brojku smatraju prenapuhanom što je bio čest slučaj s antičkim i srednjovjekovnim autorima. Smatra se da je između 20 i 40 % stanovnika Carigrada stradalo od kuge, ali stvarni broj žrtava kako u Carigradu, tako i u cjelokupnom Carstvu teško je procijeniti budući da procjene variraju od autora do autora. Car Justinijan je vladao Istočnim Rimskim Carstvom od 527. do 565. g. te se smatra jednim od najvažnijih bizantskih careva, koji je pokrenuo velik broj reformi znanih kao „Justinijanov kodeks“ . S druge strane njegovu vladavinu još više su obilježili konstantni osvajački ratovi.

U želji da obnovi antičko Rimsko Carstvo njegovi vojni pohodi su išli od Perzije na istoku preko sjevera Afrike sve do mediteranske Europe. Justinijan nije uspio u naumu obnove Rimskog Carstva, dijelom i zbog posljedica kuge koja je smanjila i oslabila bizantsku vojsku. Na širenje Justinijanove kuge utjecala je i migracija naroda uzrokovana kasnoantičkim malim ledenim dobom koje datira između 536. i 660. g. Došlo je do dugotrajnog i prostorno sinkroniziranog hlađenja koje je uslijedilo nakon erupcija vulkana 536., 540. i 547. g. što je u svojim spisima opisao Prokopije.

Koji su vulkani eruptirali i dalje je nepoznanica. Kao mogući kandidati ističu vulkani na području Sjeverne Amerike, ali i oni u Srednjoj Americi i Indoneziji. Propast poljoprivrede uzrokovan vulkanskim česticama koji blokiraju dotok Sunca doveo je do pothranjenosti stanovnika i povećanoj podložnosti bolestima zbog oslabljenog imuniteta (kao i kod Antoninske kuge). Danas se kasnoantičko malo ledeno doba istražuje ispitivanjem i proučavanjem godova u europskim i azijskim šumama. Dokazi upućuju na smanjenje temperature za 4oC. Povezanost klimatskih promjena i kuge je evidentna jer oni utječu hoće li kuga ostati endemska ili će se proširiti.

Jedina pozitivna posljedica Justinijanove kuge i ratnih pohoda je povećanje vrijednosti rada i plaćanja radnika zbog nedostatka radne snage. Kao i kod svih epidemija, gdje se na bolest gledalo kao Božju kaznu za grijehe, došlo je do štovanja kulta Djevice Marije, ali i različitih svetaca kao primjerice svetog Sebastijana koji postao zaštitnikom od kuge.

Justinijanova kuga se širila ubodom buha ili zaraženim štakorima. Prema Prokopiju, bolest se nije prenosila među ljudima, budući da liječnici i osobe koje su se brinule o zaraženima, ili osobe koje su pokapale preminule, nisu obolijevali. Bolest bi se pojavila iznenadno s visokom temperaturom, a već prvog ili drugog dana pojavile bi se otečene žlijezde u području pazuha ili prepona, tzv. buboni. Mnogi bi ubrzano zapali u duboku komu, a drugi u teški delirij. Buboni bi ponekad prešli u gangrenozne čirevi te bi oboljeli umirali u stravičnim mukama. Smrt bi obično nastupila nakon petog dana, a ponekad od jednog do dva tjedana, što je bilo teško za predvidjeti. Liječenje se provodilo batinanjem koje bi nekima pomoglo, a drugima odmoglo. Druge metode liječenja iz tog doba nisu zapisane. No to nije jedino širenje kuge koje je imalo pandemijsko obilježje.

Crna Smrt

Pandemija najrazornijeg učinka izbila je 1347. g. i trajala je do 1361. g. te je do kraja 14. stoljeća zaraza izbijala u još nekoliko navrata. Poznata je pod nazivom Crna smrt te je zahvatila Europu, sjevernu Afriku i Bliski Istok.

Naziv Crna smrt potječe od latinskog izraza mors atra doslovnog značenja „crna smrt“ zbog pojave diskoloracije kože i pojave crnih oteklina. Smatra se da su Tatari, svojim ratnim pohodima, odgovorni za širenje kuge pri opsadi trgovačkog grada Caffua na južnom Krimu (današnja Feodosija). Prema jednom tumačenju, kugu su proširili štakori, a prema drugom Tatari, koji su bacali zaražena trupla preko zidina u namjeri da zarazom pokore grad. Žrtava je bilo na obje strane. Tatari su povlačenjem zarazu proširili do Rusije, Indije i Kine, a talijanski trgovci koji su tada bili smješteni u gradu, su na povratku u Genovu prenijeli uzročnike na europsko tlo.

Prema povijesnim izvorima, od posljedica kuge umrla je četvrtina europskog i zapadnoazijskog stanovništva, oko 25 milijuna ljudi. Pojavi kuge prethodile su godine gladi ali i stalni ratni sukobi. Loša srednjovjekovna higijena također je smanjila imunost tijela i snagu da se odupre nadolazećoj epidemiji. Kraj 13. te početak 14. stoljeća obilježile su klimatske promjene poput obilnih kiša, smrzavanja Baltičkog mora i nestašica hrane i označile su početak Malog ledenog doba. Broj stanovnika se smanjio, a ljudi koji su preživjeli suočili su se s gladi, bolestima te ekonomskim problemima kao što je pad vrijednosti novca i nemogućnost nabavke osnovnijih namirnica, nužnih za preživljavanje. Dominantni oblik kuge smatrao se bubonskim, ali ne isključuje se mogućnost postojanja plućnog i septikemijskog oblika.

Kuga je jedna od najopasnijih bolesti. Uzročnik kuge, bakterija Yersinia pestis, održava se među populacijom divljih glodavaca. Poznati oblici su: bubonska, pneumatska, septikemijska i mala kuga. Za bubonski oblik, koji je uzrok Justinijanove i dominantni oblik kuge u 14. stoljeću, primarni vektor je štakorska buha koja uzročnika širi među glodavcima, ali i na ljude. Kada se buha zarazi bakterijom sišući krv zaraženog štakora, zbog njezine specifične građe dolazi do blokade probavnog sustava, što kod buhe izaziva glad i potrebu da višestruko napada u potrazi za izvorom krvi. U jednom dijelu želuca zadržavala se krv koju je prethodno apsorbirala te bi se kod novog ugriza dio te zaražene krvi izlio i tako se zaraza širila i na štakore i na ljude.

Kuga je odavno nestala iz Europe i Australije, ali i dalje tinja u žarištima diljem svijeta poput Azije, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike . Godišnje uzrokuje nekoliko stotina tisuća slučajeva bolesti ljudi te se obično javlja endemski. Kuga se ne može iskorijeniti jer je široko rasprostranjena u prirodnim rezervoarima- glodavcima. Terapija se provodi antimikrobnom terapijom. U slučajima pneumatske kuge, nužna je izolacija pacijenata i zaštita medicinskog osoblja. Smrtnost je 60 do 95%, a kod liječenih iznosi 5%. Klimatske promjene mogle bi utjecati na pojavu kuge u novim područjima.