Stari Vijek

Atenska kuga - 430. godina prije Krista

Najpoznatija epidemija antičke Grčke javila se tijekom Peloponeskih ratova, građanskog rata grčkih polisa predvođenih Spartom s jedne i Atenom s druge strane. U djelu Povijest peloponeskih ratova, grčki pisac Tukidid navodi da je bolest došla iz Etiopije u Egipat, brodovima preko Sredozemnog mora do Pireja te naposljetku Atene. Usmrtila je veliki broj stanovnika, ali i pad morala jer su pobožni i nevjernici podjednako pokleknuli pred bolesti.

„Najtrjezniji, najugledniji građani su se odali prežderavanju, pijančevanju i razvratu jer nitko nije očekivao da će preživjeti dovoljno dugo da pred sudom odgovara za svoja nedjela.“
- navodi Tukidid koji je i sam prebolio bolest

Prema njegovom opisu bolesti, teško je zaključiti je li se radilo o epidemiji šarlaha, pjegavog tifusa, velikih boginja ili ospica. Tijekom novijih arheoloških istraživanja masovne grobnice preminulih u vrijeme Atenske kuge, analizirana zubna pulpa pokojnika dokazala su da je atensku kugu uzrokovala bakterija Salmonella enterica Typhi koja uzrokuje trbušni tifus.

U to vrijeme higijenski standardi u Ateni su bili jako niski. Većina kuća nije imala zahod te se nužda obavljala vani gdje je čovjeka zateklo. Budući da se zbog napada višestruko povećao broj ljudi i stoke unutar bedema Atene, povećala se i količina izmeta te je bilo samo pitanje vremena kad će fekalije prodrijeti do pitke vode u javnim bunarima, a muhe početi raznositi bakterije.

Bolest je pridonijela slabljenju snažne atenske mornarice te pobjedi moćnog peloponeskog polisa Sparte. Trbušni tifus je i danas prisutan u nerazvijenim zemljama svijeta. Izvor zaraze su bolesnici i kliconoše, a bolesnici se najčešće zaraze hranom ili pićem što ih je pripremila osoba koja salmonelu izlučuje stolicom. Trbušni tifus liječi se različitim antimikrobnim lijekovima.

Sprječavanje zaraze moguće je na dva načina: izbjegavanjem zaražene hrane i vode te cijepljenjem koje ne pruža potpunu zaštitu.

Antoninska Kuga - 165. god. - 180. god.

Zaraza je izbila je za dvojnog carevanja Marka Aurelija (161.-180.) i Lucija Vera (161.-169.) iz dinastije Antonina, po kojima je ova epidemija i dobila ime. U Rimsko carstvo su je prenijeli vojnici koji su se borili u ratu protiv Partskog Carstva na Bliskom istoku. Bolest je brzo zahvatila čitav tada poznati svijet i bila je toliko smrtonosna da su se trupla u kolima izvozila izvan gradskih zidina. Procjenjuje se da je bolest usmrtila između deset i dvadeset posto stanovnika tadašnjeg Carstva. Među preminulima bio je i Lucije Ver, suvladar cara Marka Aurelija.

Bolest je poznata i pod imenom „Galenova kuga“ , po osobnom liječniku cara Marka Aurelija, koji je opisao simptome bolesti. Među simptomima koje navodi su visoka temperatura, upala usne šupljine i grla, neutaživa žeđ i proljev te suhi ili zagnojeni osip, koji bi se javio oko devetog dana zaraze. Mnogi su oboljeli umirali i prije izbijanja osipa.

Smatra se da je ova epidemija izazvana velikim ili malim boginjama. Epidemija nije toliko utjecala na stabilnost samog carstva, ali je zadala značajan udarac rimskoj vojski koja se na nekoliko godina morala povući iz rata sa Germanima.

Širenje Antoninske kuge može se sagledati i u kontekstu klimatskih promjena i prirodnih katastrofa. Naime, „rimski optimum klime“ obuhvaća razdoblje 200.g. pr. Kr. do druge polovice 2. stoljeća. Klima je u tom razdoblju na području Mediterana bila stabilna, topla i vlažna te je išla na ruku ekspanziji Rimskog Carstva. Sredinom drugog stoljeća dolazi do klimatskih promjena kao posljedica vulkanskih erupcija vulkana Cotopaxi u Ekvadoru, Kaimon u Japanu (oba oko 150. g.) i Šiveluča na Kamčatki (170 ± 20 g.). Zbog vulkanske prašine koja blokira prolazak Sunčeve svjetlosti javlja se zahlađenje i slabi doprinos u poljoprivredi. Diljem Carstva dogodila se i suša. Zbog oslabljenog imuniteta koji je nastao kao posljedica pothranjenosti, javljaju se bolesti.

Prema nekim autorima Antoninska kuga je prva pandemija u europskoj povijesti ne samo zbog uzročnika bolesti (velike ili male boginje) te njegovih virulentnih svojstava već zbog nesmetanog širenja zaraze zbog visoko razvijene prometne infrastruktura (ceste i održavane pomorske veze) i potrebe za optjecajem resursa između različitih regija Rimskog Carstva.

Virus boginja poksivirus se prenosi kapljičnim putem ili izravnim dodirom. Razlikujemo velike boginje i manje smrtonosne male boginje. Velike boginje se ubrajaju u najsmrtonosnije i najstrašnije bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija je objavila 1977.g. da su velike boginje pobijeđene zahvaljujući programima cijepljenja.